Naš osvrt na Tony Hawk’s Pro Skater 1 + 2 remake

Kad se samo sjetim koji je pomak, odnosno promjena paradigme u žanru bio originalni Tony Hawk’s Pro Skater 1 u odnosu na sve dotadašnje igre skejterskog žanra. Tadašnji Street Skater ili Thrasher: Skate ‘n’ Destroy Neversoftovom uratku nisu bili ni do koljena. A dvojka je još samo zacementirala status i uvela poboljšanja u svim aspektima postajući moj najdraži nastavak iako su mu četvorka i prvi Underground opasno blizu.

Pritisnemo li fast forward nekih 20ak godina, vidjet ćemo da je serijal prošao kroz strelovit rast sve do Undergrounda dvojke pa nekakvu stagnaciju kroz American Wasteland i Project 8, da bi razni izleti u Ride i Shred vode totalno izbacili serijal s raila i poslali ga u traumatološku bolnicu na neodređeni period. Sve dok se nije dogodio THPS5 čime je serijal doživio kliničku smrt. U međuvremenu je i Neversoft prestao postojati čime se može reći da je bilo početak kraja serijala. I što sada?

Najpoznatiji gap ikad. Klasika!

Pa zna se! Ajmo igrati na sigurno i izbaciti remake / remaster prva dva nastavka. Već je takvo nešto bilo učinjeno sa Tony Hawk’s Pro Skater HD gdje su napravili HD kompilaciju remakeova staza prva 2 nastavka. Iza te igre je stajao Robomodo što je garancija da će igra biti teški prosjek. I bila je. A onda su napravili blasfemiju zvanu THPS5 i Activision je valjda shvatio da bilo što drugo vezano uz franšizu treba povjeriti nekom sposobnijem. Tako je na red došao Vicarious Visions da osim Crasha proba uspješno revitalizirati THPS serijal kroz bombu nostalgije – drugi puta.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Pretending I’m a supermaaaan!

Iza priličnih 6 i kusur gigabajta krije se demo gdje se možemo vozikati samo s Tony Hawkom i jedina staza koju možemo koristiti je… A znate već. Legendarni Warehouse u Woodland Hills-u. Taj nivo je već toliko puta stavljen u raznim nastavcima da mi ga se više neda ni gledati, ali ajde. Još jednom ćemo se spustiti niz kosinu u poznatu prostoriju gdje nas s lijeve strane čeka kicker, u sredini rail, a s desne halfpipe sa sobicom iznad gjde se u originalu krio secret tape. Samo što ovdje u demou imamo isključivo single session u kojem se vozikamo i izvodimo trikove 2 minute i to je to.

Prvi trik 50:50 na prvom railu ikad. Klasika!

Što sve demo nudi? Ne baš mnogo toga. Tony Hawk kao jedini igrivi lik, Warehouse kao jedina staza i to je to od odabira. Nema nabrijavanja njegovih statova kao u dvojci niti odabira dasaka. Jedino što se dopušta je odabir kombinacija za izvođenje specijalnih trikova i nude se 3 slota. Opet, slično kao u nekadašnjoj dvojci. Soundtrack sadrži samo 4 stvari: dvije nove su Tyrone Biggs – Lose Control i Billy Talent – Affraid of Heights te dobre stare dvije Rage Against The Machine – Guerilla Radio i Goldfinger – Superman. Pošto je upravo Superman jedina koja datira od prvog nastavka, nekako je nostalgički logično pustiti upravo nju.

Kopajući po opcijama možemo vidjeti opciju “Game Mods” gdje možemo namještati moveset između opcija Default – možemo izvoditi manuale, reverte, nizanje trikova kao triple kickflip čime možemo raditi ogroman neprekinuti kombo čak i na maloj stazi kao što je Warehouse. Classic THPS2 će dopuštati samo manual bez reverta dok je Classic THPS1 onaj pravi hardcore. Nema ni manuala ni reverta. Baš kako i treba biti.

Za lijenčine.

Za sve one koji su možda očekivali kretnje i sam gameplay u maniri originalnih nastavaka će ostati razočarani. Ovaj demo se najbliže može usporediti baš sa THPS HD-om. Kretnje, brzina, hang time, izvođenje flipova i grabova je slično (malo bolje razrađeno i mesnatije) kao u HD-u. Što to znači?

Telling me I have to change, telling me to act my age

Za mene i slične metuzaleme koji su proveli sumanuti broj sati u originalnim nastavcima znači hrpu padanja i nevjerice kako nam loše ide. Jednostavno memorija pokreta nam nalaže da bi kretnja trebala biti brža, a hang time duži. A onda u demou se zaletimo uz vert rampu i shvatimo kako je let puno kraći gdje se jedva izvede okret 540 stupnjeva uz neminovno struganje koljena. Ako se slučajno dogodi pad, upoznat ćemo se s glitch efektom koji će našeg skatera odmah baciti na noge, odnosno skate. Nema više gledanja kako se jadnik prevrće po podu i gubi dragocjene sekunde.

Nije to to ako se ne izvede legendarna 900-tica.

Iako je sam gameplay miljama bolji nego ona bugovita ragdoll propast iz THPS petice, meni osobno i dalje djeluje nekako lebdeće i sporo. Možda je to zbog toga što statovi nisu maksimizirani, ali ne mogu se oteti dojmu da je Neversoft davnih dana pogodio osjećaj (pogotovo u četvorci i Undergroundovima) koji nitko drugi pa ni Vicarious Visions ne uspjeva vjerno dočarati. Tko zna, možda je stvar i u meni pa mi treba dodatna doza privikavanja. Samih trikova definitivno ima više nego što ih je bilo u originalima (pogotovo u odnosu na prvi nastavak koji je siromašan u tom pogledu s današnje perspektive). Izvođenje istih je klasika i tu manje više nemam zamjerki, dok mi sam specijalni trik 900 izgleda dosta bezveze animacijski. Ne dobijem uopće osjećaj da sam izveo nešto grandiozno i začudo, lako ga je sletjeti gotovo svaki put unatoč polovičnim statsima.

Game Mods nudi i asistencije koje totalno podsjećaju na nekadašnje šifre. Uvijek pun special meter, savršen balans prilikom grindanja, manuala i lip trikova… Sve je tu. A zna one kronično loše – tu je i no bails mod. Nema padova uopće. Hoće li to biti prisutno u punoj verziji? Tko zna, ali bilo bi svakako bolje ništa ne uključivati jer se time stvarno kvari doživljaj igre.

Redanje trikova do besvjesti = krvava koljena

Igra je rađena u Unreal Engineu i naspram THPS5 izgleda svjetlosnim godinama bolje. Baš kao ovogeneracijski naslov. Još tome dodajmo glatkoću izvođenja pa se možemo komotno pitati kako je moguće biti onako nesposoban developer kao Robomodo? Vicarious Visions je uz malo truda napravio demo koji je bolji nego cijela petica.

Looking older all the time, feeling younger in my mind

Demo kao demo je dosta štur i kratak. Mogli su ubaciti možda još koju stazu i rješavanje zadataka kao što je skupljanje slova skate, hi ili pro score i traženje skrivene kazete. Ipak, ono što više iritira je to što je demo dostupan samo onima koji su prednaručili igru. Prvo plati pa isprobavaj demo. Ili kao što neki rade: prednaruči se igra, odigra demo, i otkaže prednarudžba. Meni se to osobno neda raditi jer stvar je principa. Demo bi uvijek trebao biti besplatan i dostupan svima na igranje kao neka vrsta testiranja i pomoći pri donošenju odluke o kupnji.

Oš’ se nabildat? E ne mere! Kupi igru!

Je li demo dovoljno dobar indikator za kupnju ili ne? Hmmm… Nisam baš siguran. Poslužit ću se onom diplomatskom: ako ste fan serijala i iscijedili ste originale do zla Boga, vjerojatno ćete nabaviti punu verziju bez puno razmšljanja. Ako ste novi u ovome, možda vas demo neće baš osvojiti do te mjere da razmatrate kupnju. Možda bi bilo pametnije pričekati kakav popust.

Problem u ovim igrama što osim hrpe nostalgije sa sobom vuku prilično zastarjele mehanike kao što su tajmer od 2 minute, mali nivoi sa malo interakcije, kratki zadaci s malo varijacija baš kao u originalima. Tada je to bio vrh ponude koji je pomicao granice. A te granice su još debelo pomaknuli idući nastavci pa shodno tome, vraćanje na ovakav lijepo umotani arhaizam zahtjeva određenu dozu nostalgičnog želuca za probavljanje. A možda sam i ja skeptik. Na kraju krajeva, vidjet ćemo uskoro…