The Last of Us Part 2 je posebna igra. Najkvalitetniji story-driven naslov svih vremena razjedinio je igrače kao nijedan drugi. Povodom PS5 remastera analiziramo i seciramo priču, reakcije, mržnju, doživljaje…
UPOZORENJE: U tekstu se navode spoileri i kompletna priča. Čitati samo ako ste igrali obje igre.
Nada ne umire zadnja
Nijedno djelo u novije vrijeme, a pogotovo video igra, ne prenosi gornju tvrdnju tako brutalno kao The Last of Us. U Joelovom i Ellienom svijetu nada je definitivno umrla među prvima.
Dok slušam naslovnu glazbu, promatram zarasle ruševine, čitam pisma razbacana po napuštenim domovima, gledam kako se umjetnine i rukotvorine ljušte sa zidova, trunu u tami i ruše se u tišini, pustim ulicama odjekuju krikovi zaraženih.
Sve izgleda kao da… ono što se nekad zvalo čovječanstvo polako nestaje u tami. Polako ali sigurno ustupajući mjesto hladnom, nemilosrdnom, ubojitom svijetu, koji je sve ovo vrijeme u sjeni čekao na svoj red.
I blijedimo… ali ne u dostojanstvu,
I opet ne ljudski,
Samo s praznim, bezdušnim pogledom..
Napusti svaku nadu!
Kažem kao da je nikad ni bilo nije.
Pravda
Nekoliko godina nakon što Joel spasi Ellie, nastavljajući priču, igra s kratkim uvodom hladno uranja u idiličnu sadašnjost koju su izgradili stanovnici Jacksona.
Odsječeni od ostatka svijeta u hladnom Wyomingu, kontakt s mračnim, palim svijetom sveo se na patroliranje i čišćenje terena od zaraženih nakon sezonskih migracija te ponekog putnika ili prolaznika. Naravno, u toj idili nismo uspjeli previše uživati, a Joela je gotovo zaboravljena prošlost sustigla brzo i vrlo brutalno. Dok smo svjedočili neljudskoj torturi i ubojstvu Joela u sceni koja se urezuje u sjećanje te koju je bolno gledati, nada također vrlo brzo kopni i za igrača.
Posljednjim udarcem palice umrla je nada i za Ellie dok bespomoćno gleda kako čovjeka kojeg smatra ocem ubija osoba kojoj je Joel spasio život, ali i ubila njezinog oca (što tada nismo znali, a Ellie zapravo nikad ne sazna). Od tog trenutka, za Ellie i za igrača ne postoji ništa osim osvete. Pod svaku cijenu. Mnogi igrači,čak i oni kojima se priča svidjela, zamjerili su Neilu Druckmannu i Halley Gross što otvaranje igre ubojstvom Joela. Nisu kronološki razvijali priču, pripremajući igrača na najgore.
Na puno mjesta u igri mislio sam da su se flashbackovi mogli odigrati kronološkim redoslijedom, prije zbivanja u samoj igri prije same igre, ali svijet TLOU-a i sama igra ne funkcioniraju na taj način. Nagli šok samo još jednom naglašava činjenicu koja se nebrojeno puta ponavlja od samog početka, pa i kroz prvu igru – ovo nije priča sa sretnim završetkom. Čak ni za one koji su konac prvog dijela protumačili poput sretnog kraja.
U poimanju obje igre do raskola je došlo i među igračima, a posebno među onima koji su si nesretno spoilali radnju prije igranja. Brojni su zapravo samo cijenili Joelovu zaštitničku ulogu u prvom dijelu i nedvojbeno izvrsnu dinamiku između njega i Ellie, a čim se priča nije tako nastavila, nije se isplatilo dalje.
Bez ikakve nade da će se igrati s Joelom, počeli su mrziti svaki aspekt priče, što je zanimljiva paralela s zapletom radnje.
Igrajući prvi put i sam sam se jedva natjerao nastaviti. “Je li Joel negativac ili pozitivac u prvoj igri”, pitao sam se ili je poput svega drugog u The Last of Usu i njihov svijet obavila magla i potpuno sivilo. Gdje nema heroja, a jedino bitno je opstati, gdje pozitiva ovisi isključivo o perspektivi.
Iako cijela priča funkcionira u sivoj zoni i pozitiva nije ni približno u prvom planu (a ima je), cijela priča ipak obiluje majstorski kreiranim i ispisanim kontrastima.
Ja sam na je*enom dinosauru!
Flashback s Ellie i Joelom u muzeju jedna je od najsimpatičnijih, vizualno i kontekstualno najbolje napisanih i izvedenih sekvenci ikad u igrama. Sve Ellieine reakcije, uzvici i komentari prilikom posjeta muzeju, reakcije su djeteta odraslog u surovom i nemilosrdnom svijetu bez ikakvog luksuza kakvog svi uživamo. Djeteta koje je dobilo trenutak opuštanja i zabave. Ta dinamika između Joela i Ellie najveći je “krivac” za uspjeh obje igre.
Njezin Walkman, značke i privjesci na poderanom ruksaku, slike Savage Starlighta, svi ti artefakti tog već propalog svijeta podsjetili su me koliko zapravo možemo biti sretni s malim stvarima. Kako je malo potrebno za sreću, pa makar to bio i samo trenutak sreće. Kada joj Joel dodaje snimku lansiranja Apolla 11, gdje stavlja astronautsku kacigu na glavu i praktički doživljava lansiranje uz pomoć čiste dječje mašte, ja sam bio gotov.
Ta sekvencija, koja ne traje ni pet minuta, s obzirom na cijeli kontekst TLoU-a, najveća je kritika naše civilizacije, a nikada nije izravno izrečena. Porazno je promatrati što smo kao ljudska rasa mogli postići i što smo postigli, a kakvi smo u najgorem izdanju. Shvatiti svu težinu te scene prilično je bolno. Ali možda još ima nade za nas. Ima li?
U svijetu igre dočekao me Joel, sretan što Ellie uživa u svom rođendanskom poklonu. Siguran sam da je okrenuo nebo i zemlju da ga organizira, ali to ne pomaže da se riješim osjećaja kako sam pogrešno gledao na The Last Of Us. Počevši od razumijevanja naziva igre, do samog značenja priče.
I tada sam potpuno shvatio da je Ellie zapravo cijelo vrijeme jedini glavni lik obje igre. I što je još važnije, shvaćam da obje priče doživljavamo upravo iz njezine perspektive. Sve te reakcije na Joelovu smrt pokazuju koliko su igrači i maestralno napisana Ellie zapravo povezani.
You Can’t stop this
Vratit ću se kronologiji priče i izvrsnoj (premda kontroverznoj) odluci da se vrijeme između dvije igre ispriča kroz flashbackove, koji pružaju prijeko potreban kontrast Ellienom beznađu dok traži osobu odgovornu za Joelovo ubojstvo.
Ellie, sada već odrasla, obučena i kirurški vješta ubojica, ispunjena mržnjom, u krvavom pohodu Seattleom odbacuje sve inhibicije i prelazi sve granice, namjerno i prisilno. Ne mogu ju zaustaviti ni trudna Dina, ni drhtanje ruku i zujanje u ušima nakon pogubljenja Abbynih prijatelja, pa ni Jesse koji je moli da se vrati u Jackson pomoći Tommyju. Nezaustavljivo korača prema, za nju, jedinom mogućem prihvatljivom ishodu. Osveti biblijskih razmjera, direktnom linijom do pakla bez zaustavljanja. Sve preciznija, brutalnija i svakim novim ubojstvom sve vještija. Primjereno, shvaćajući u kakvom svijetu živi i što joj je oduzeto.
Sve dok je Abby ne zaustavi, ubije Jesseja, upuca Tommyja u glavu i praktički prekine sve njezine nade za osvetom. I sada, u trenutku kada prelazimo na igranje iz Abbyne perspektive, na samom vrhuncu priče kada smo očekivali epski rasplet i trenutak osvete, i kada dolazi do spoznaje da će se još dugo igrati s Abby, pretpostavljam da je velika većina vas potpuno iskočila iz kolosijeka. Antiklimaks poput ovog ponovit će se još nekoliko puta. Svaki put neočekivano, vješto se poigravajući našim očekivanjima i predrasudama.
Majstori svog zanata
Ovdje ću napraviti digresiju i osvrnuti se na ostale tehničke i umjetničke aspekte igre. Naughty Dog je s TLoU 2 dostigao ono čemu se drugi developeri nisu ni približili. Počevši od tipičnog stiliziranog i ujedno super-detaljnog dizajna likova, preko atmosferskih efekata, vrhunskog motion blura do uvjerljivo najboljih animacija u igrama i majstorskog dizajna linearnih levela. Remaster je sve to samo naglasio još više. Igranje kroz sve lokacije je vrhunsko vizualno i igračko iskustvo. Ne radi se toliko o tehnologiji, pa ni o neospornom talentu, koliko o dugogodišnjem trudu kojem većini developera nije svojstven ili dopušten.
Nadalje, ono po čemu je Naughty Dog poznat su jedinstvene lokacije i neponavljanje asseta. Svaka soba, lokacija i zgrada do vrha su ispunjeni detaljima, ukrasima, teksturama boje koja otpada sa zidova, oštećenjima od ljudi i vremena. Jedna za drugom, jedinstvena lokacija za jedinstvenom lokacijom. Prepun vrhunskih zvučnih efekata i nenametljive glazbe, ovaj je paket vrlo važan dio priče. Sve to uspješno uvlači igrača u svijet. Na trenutke je napetost praktički opipljiva.
Nema nerealne geometrije ili nerealnih opcija kretanja kao u mnogim igrama gdje kretanje podsjeća na Spider-Mana. Činjenica da vas igra obara i zakucava u zemlju doprinosi potpunoj imerziji borbe i istraživanja svijeta. Dizajn borbenih mehanika s težinom, inercijom s kombinacijom kontekstualnih animacija te motion i face capturea tvore neviđeno fluidnu cjelinu, do razine da su kod prvog prikaza neki developeri tvrdili da je sve fejkano.
U borbi svaki pokret ima težinu i važnost, a svaki krivi zamah ili promašaj koban je na većim težinama, dok promašeni metak izbacuje iz ravnoteže i otežava ciljanje. Uspješno kretanje ka neprijatelju mora biti planirano i prilagođeno, jer ako se krećete pravocrtno 100% ćete primiti metak. Svaki primljeni udarac ima realističan utjecaj te ispravnu kontekstualnu animaciju ovisno o pogođenom dijelu tijela. Sve to igrača povezuje s igrom poput ijednog drugog isksutva.
Stoga vijest o otkazivanju The Last of Us multiplayer projekta boli još više. Na Hillcrestu ili kad Ellie prvi put susreće Serafite, jasno je kakvu kvalitetu borbe, kretanja i neprijateljske umjetne inteligencije imate pred sobom. Aktivno flankiranje, opkoljavanje, čišćenje terena uz one zvižduke kojima komuniciraju položaj, pružaju osjećaj da ste plijen. Kada se savladaju igraće mehanike, još je interesantniji osjećaj koliko Ellie zapravo može biti smrtonosna. Kako se priča razvija, Ellie i igrač sve su spretniji i brutalniji. Prema riječima samog Druckmanna, Ellie uživa u borbi, dok je Joel pragmatik i ubija samo iz nužde.
Fuck Seattle
Vratimo se na početak priče s Abby i trenutak u kojem je, pretpostavljam, većina igrača bijesna na ovakav raspored priče. Završetak s Ellie je bio antiklimaks takve vrste, da sam Abby na početku bacao sa zgrade. Što sam više upoznavao WLF na onom stadionu, slušajući odnos s Mannyjem, sve sam više želio tu osvetu.
Sam WLF, militaristička skupina formirana od dijelova Fireflyja i pobunjenika protiv FEDRA-e, oštar je kontrast stanovnicima Jacksona. Silazeći s tribina, promatrajući vojnički organizirano društvo, s vojnicima, radnicima, peračima rublja i jedinim radnim ciljem – istrebljenjem Serafita, ponovno sam se prisjetio tog dijela američkog društva koje uživa u svemu vojnom, od načina života, hijerarhije do praktički legalne dozvole za ubijanje. Gledajući Mannyja kako pljuje po mrtvom Joelu, dok hladnokrvno priča o ubijanju neke djece koja su ih napala, i kako Abby opravdava istu stvar kroz prvu misiju s Mel, bijes samo raste. Nema šanse da ga se riješim, smatrao sam.
U TLoU, katarza za Ellie, Joela i Abby potpuno je drugačija i događa se u različitim fazama njihove priče. Za igrača je taj trenutak vjerojatno individualan.
Cijeli taj prvi dan s Abby i početak njezinog igranja je najgori i najsporiji dio igre. Jedva sam se natjerao da nastavim. Ljutit zbog prekida na samom vrhuncu priče, bio sam uvjeren kako taj dio nije radio isti studio, ali gledajući retrospektivno, ovaj dio svakako je nužan za ono što slijedi.
Iduća dva dana, u Abbynim vojničkim čizmama, nakon što je Lev i Yara spase od sigurne smrti u rukama Serafita, svjedočimo njezinoj katarzi u vjerojatno najcinematičnijoj sceni ikada u videoigrama. Slijede uzbudljiv bijeg i vrlo izazovna borba izbliza nakon koje je vidljiv početak preobrazbe Abby koju smo do tada poznavali.
Pročišćenje u Seattleu
U TLoU, katarza za Ellie, Joela i Abby potpuno je drugačija i događa se u različitim fazama njihove priče. Za igrača je taj trenutak vjerojatno individualan. U retrospektivi, priča majstorski nekoliko puta vodi do ruba, u samo srce pakla i natrag.
Trenutak kada joj Mel kaže “ti si obično govno, Abby, uvijek si bila govno” je okidač u kojem Abby čvrsto odlučuje krenuti po vlastito iskupljenje. Spašavajući ono malo ljudskosti koje joj je preostalo, odlazi s Levom na misiju spašavanja Yare. Poslije nepotrebno brutalnog ubojstva Joela, premda su dijelili isti osvetnički cilj, ni Abby ni njezini prijatelji više nisu bili isti.
Dok svjedočimo strahu od visine i njezinoj hrabrosti, slijedi izuzetno zanimljiva misija koja još više približava Abby i Levu. Saznajemo više o Serafitima, WLF ih zapravo progoni u želji za istrebljenjem, zbog čega biježe s otoka te pronalaze slobodu u Seattleu. Na visini, daleko od očiju WLF-a.
Serafiti su prilično regresivan kult. Odbacuju svu tehnologiju uvjereni kako je upravo ona donijela do poraza civilizacije, a u nastojanju pronalaska rješenja kroz vjerske rituale i odvajanja od nečistog, vlastito društvo utemeljili su na ortodoksnim pseudo religijskim učenjima. Amerika je puna takvih kultova i njihov sraz s WLF-om prikazan je vrlo realistično.
Oni (svi) lažu
Cijeli taj aspekt priče koji se odvija u pozadini, o grupama kao što su FEDRA, Fireflies, WLF, Seraphites i na kraju stanovnici Jacksona, različite su verzije društvenih uređenja koje dijele dvije stvari. Uvijek je tu jedna snažna osoba na čelu te neka ideologija ili cilj. Znajući sve ovo, ne vjerujem (vjerojatno naivno) da bi itko od nas odlučio živjeti bilo gdje drugdje osim u Jacksonu.
Jackson je organiziran na idealan komunistički način (kako je objašnjeno u TLoU seriji na HBO), gdje svi rade sve te svi imaju iste slobode i obveze. Naravno, termin komunizam je uprljan i perverziran, raznim diktaturama koje su se nazivale komunizmom, a nisu bile ni blizu, te stogodišnjom američkom antikomunističkom propagandom, ali u ovoj priči, logično i praktično, idealna verzija je kontekstualno savršeno predstavljena oštrim kontrastom s drugim skupinama koje djeluju na rubu ludila.
Koje u konačnici daju rezultat na štetu svakog pojedinca, za ideologiju (Seraphiti), za vođu (WLF), za “viši” cilj (Firefly). Prilično je zastrašujuće vidjeti koliko okruženje i situacija u kojoj se nalazite utječe na razumijevanje svijeta, pogotovo kada ste suočeni s pukim preživljavanjem i malo izbora.
U nastavku priče s Abby i Ellie u drugom i trećem danu dolazi dojmljiva demonstracija sposobnosti Naughty Doga u level dizajnu te majstorskoj elevaciji atmosfere prema (anti)klimaksu kroz jedinstvene lokacije. Počinje putem do bolnice, penjanjem na zgradu, prelaskom preko improviziranog mosta, istraživanjem bolnice i borbom s Rat Kingom, preko okršaja s Tommyjem u genijalnoj sniper-escape sekvenci u kojoj Manny dobiva po tamburi…
Dan Tame
Treći dan s Ellie obilježen je olujom i nezaustavljivim ponorom u tamu koji kulminira ubojstvom Owena i Mel. Svjedočimo koliko je duboko Ellie potonula.
Dan 3 s Abby me se dojmio kao nijedna igra dosad. I to ne samo zbog level dizajna i priče. Situacija kada Abby pokušava spasiti Yaru i Leva za nju je ono što je spašavanje Ellie bilo za Joela u prvoj igri. To je posebno teško prihvatiti znajući što je Abby učinila. I još važnije: ovdje se igrač potpuno sinkronizira s osjećajem koji su kreatori igre pokušali prenijeti, a to je da u Abby nestaje mržnja prema Serafitima, a javlja se bijes prema WLF-u koji slijepo slijedi Isaaca u krvavoj kampanji uništenja Serafita.
Nakon što smrtno ranjena Yara ubija Isaaca te pruža priliku za bijeg Abby i Levu, dolaskom u prvo selo Seraphita potpuno gubim želju za borbom s njima, pokušavam ih izbjegavati što je više moguće. Dosta mi je ubijanja. Nastavak je prikaz pakla dok prolazimo kroz borbu WLF-a protiv Serafita, s golemim plamenom koji stilski nemilosrdno guta svaki trag ljudskosti i posljednju nadu za obje frakcije. Igrač i Abby više nisu dio tog svijeta osuđenog na propast.
We let you both live, and you wasted it
Kraj priče u Seattleu dosta je kompleksan i stavlja igrača u perspektivu u kojoj nije želio biti. Ugledajući mrtve Mela i Owena, Abby se vraća u situaciju jednaku onoj kada je Joel ubio njezinog oca. Samo što ovog puta zna da je sama uvelike odgovorna za njihovu smrt. Duboko u sebi zna je da joj osveta nije donijela ništa, iako je bijes bio jači i od te spoznaje.
Nepotrebno brutalna i hladnokrvna osveta, čije razloge Ellie može samo pretpostaviti, izazvala je brutalnu reakciju. Sam čin ubojstva Owena i Mela duboko je potresao Ellie i gotovo uništio njenu želju za osvetom. Bila je spremna napustiti Seattle s prijateljima, da bi nedugo zatim svjedočila smrti Jesseja i Tommyja (kako se tada činilo).
U ovom trenutku kao igrači smo konačno upoznati s obje strane, premda to vjerojatno nismo željeli. Objektivnost nije svojstvena ljudima, a objektivnost nakon smrti prijatelja i roditelja još manje. U situaciji u kojoj je osoba koja je ubila Joela iz razloga potpuno nepoznatih Ellie, pa ubija Jesseja, a možda i Tommyja, teško je biti objektivan.
S druge strane, imamo Abby koja je s Levom i Yarom doživjela svojevrsnu katarzu, separacijom od WLF-a i bijegom s otoka, da bi je za nagradu dočekala smrt dvoje prijatelja.
Tu dolazimo do jedne od većih boss borbi protiv vrlo agilne i ubojite Ellie. Odluka da igramo kao Abby, kojoj zasigurno nitko nije oprostio što je tako ubila Joela, vrlo je hrabra odluka i dobro izvedena boss borba. Protiv iznimno maštovite, agilne i ubojite Ellie, na trenutak vidimo kako ju doživljavaju neprijatelji kada igramo s njom, vidimo ju kao osobito zastrašujuću, brzu smrt na dvije noge u ofucanim starkama. Iako smo se dosad prilično poistovjetili s Abby, ipak tinja želja da ju porazimo.
Na kraju ove borbe svjedočimo pretučenoj Ellie i polumrtvoj Dini, te Levu koji stopira Abby te ju spašava potpunog prokletstva. U tom trenutku Abby i igrač izlaze iz začaranog kruga osvete.
What’s done is done
U lijepo osmišljenom prizoru idile u Wyomingu, sa zlatnom travom u prvom planu i snježnom planinom u pozadini, nekoliko godina nakon Seattlea, bio sam uvjeren kako gledam prekrasan kraj ove priče. Sa sretnom obitelji i još sretnijim ovcama na livadi, daleko od propalog svijeta.
Ali ne, opet zaboravljam da TLoU nije takva priča. Trauma zbog Joelove smrti nikada nije napustila Ellie. Još uvijek se vraćaju sjećanja na Joelovu smrt, i dalje se budi noću proživljavajući uvijek iznova iste scene. I tu se vjerojatno drugo odvajanja od igrača i tu se više ne mogu poistovjetiti s Ellie te shvatiti da će ostaviti Dinu i dijete. Iako, gledajući unatrag, moguće je da je to čini jer joj se zamračilo držeći dijete, možda je zato odlučila kako je bolje otići i pokušati riješiti traumu?
Developeri kažu da je želja za nasiljem nikad nije napustila. Zapravo, u jednoj od izbačenih misija Ellie odlazi u lov na vepra baš zato što joj nedostaje nasilje.
Svojstveno TLoU, posljednji dio priče suočava s novom skupinom luđaka, koji ljude love i drže kao robove i tu Ellie dobiva barem kakvo-takvo moralno opravdanje za ono što čini, premda ona to radi iz sasvim drugih razloga.
Zadnja scena je mučna. Čak i prema izjavama Ashley Johnson i Laure Bailey, koje su prijateljice u stvarnom životu, bila je preteška za glumu. Bilo je teško i igrati. Naoružan nožem protiv potpuno slabe Abby nisam imao želju pobijediti. Nije bilo svrhe.
Ali za Ellie se ovo moralo dogoditi. Odlukom za osvetu zapravo je spasila Abby i Leva, a spasila je i sebe i ono malo ljudskosti koje se zamalo bila spremna odreći. Da je ubila nejaku Abby pred Levom, to bi bio čin za koji nema iskupljenja.
Sve bih ponovio
Sasvim primjeren završetak priče je posljednji flashback, ujedno i posljednji susret Joela i Ellie. Obećava mu, pokušat će mu oprostiti jer joj nije dopustio da se operira i pokuša pronaći lijek te jer joj je sve te godine lagao o tom događaju s konca prve igre.
Joel nije bio siguran u višu moralnu ispravnost tog čina, inače ne bi lagao, međutim, prema informacijama iz serije i objašnjenjima ND-a, s te strane je zapravo postupio ispravno. Od Ellie se nije moglo dobiti cjepivo zbog načina na koji je zaražena. A i da je moglo, sigurno nema nikoga tko bi žrtvovao vlastito dijete zarad spašavanja svijeta, pogotovo bez djetetova znanja. Imajući u vidu metode kojima Fireflies djeluju, svaka druga odluka ne bi bila logična. Kao što je Joel nekoliko puta implicirao: ovaj svijet ne zaslužuje da bude spašen.
Mržnja, mržnja. Mržnja.
Izlazak drugog dijela obilježilo je curenje priče dva mjeseca prije izlaska. Internetski influenceri željni pažnje i novca natjecali su se tko će više popljuvati igru hraneći i stvarajući svoju publiku hejtera. Zapravo, mržnja je vrlo popularna na Twitchu, forumima i YouTubeu, a streameri to maksimalno iskorištavaju kanalizirajući svu tu mržnju izravno u svoje džepove. Pripremajući se za ovu recenziju gledao sam puno streamova poznatih YouTubera.
Na vrhuncu anti-woke bijesa, najpoznatiji streameri natjecali su se u pljuvanju po Naughty Dogu, Neilu Druckmannu i Lauri Bailey. Sve to kreiralo je okruženje u kojem se čak prijetilo i smrću, a osobito mučna je prijetnja upućena Laurinoj tek rođenoj bebi.
Tri godine kasnije, ovi neugodni streamovi još uvijek postoje. Nailazim i na video popularnog Penguinz0 koji je u najboljem slučaju sramotan, a zapravo je i gori od toga. Gledajući ostale te čitajući komentare ljudi, koji, naravno, nisu ni imali namjeru igrati igru, uz prikaze Joelove smrti svjedočim kakofoniji komentara tipa: “USRANO PISANJE PRIČE”, “USRANI DEVELOPERI”, “ISKUSTVO NA KONZOLI”, “NEIL CUCKMAN”, itd.
Oni koji nisu igrali The Last of Us 2 zapravo su kreirali javno mnijenje o igri. Gledajući dokumentarac Grounded 2, bilo je teško vidjeti kako su, zasuti najgorim mogućim uvredama, sve to primili glumci i programeri. “Za koga uopće radim ovu igru”, upitao se kreator igre Neil Druckmann.
U dokumentarcu je zanimljiv i onaj dio koji svjedoči “onom” traileru s Abby, Yarom i Levom, kojeg je napisala Halley Gross, a nakon kojeg su uslijedili napadi zbog seksizma i pretjeranog nasilja.
Dodao bih kako je prilično hrabro od Naughty Doga što radi igre s tako teškim temama. Imajući u vidu kako veliki postotak igrača igrajući ne obraća pažnju na neke dublje slojeve priče, ili uopće ne obraća pažnju na priču. Napraviti igru na način da se poigravaš s optimističnim očekivanjima, pristranostima i predrasudama na koje su nas mnoge druge igre naviknule, bio je još hrabriji potez koji je izazvao cijeli niz uobičajenih sumnjivaca da doslovce podivljaju.
I što ostaje zadnje, ako nije nada
Sam naziv igre je dvosmislen. Na prvu, predstavlja skupinu posljednjih ljudi na planetu, ali zapravo predstavlja i ono što ostaje od nas kada se izgubi sve drugo – ono što je zapravo bitno. Lijepo je to prikazano u kontrastu s ogavnim svijetom u The Last of Us.
The Last Of Us Part 2 nije samo priča o osveti i istjerivanju pravde, što je bilo prevladavajuće objašnjenje nakon izlaska igre. Ne radi se ni o pukom preživljavanju, već o očuvanju jedinog važnog, nečega zbog čega vrijedi živjeti. Za Joela je to bila Ellie, za Abby je to bio Lev, a za Ellie je to bila osveta. Osveta koju je na kraju uspjela nadići, iako je izgubila sve ostalo.
ReMastered
Sam PS5 Remaster nadovezuje se na izvornu priču s dodatnim komentarima glumaca, pisaca i programera, speed-run modom, tri razine izrezane iz glavne igre s dodatnim informacijama o priči, punim Grounded 22 dokumentarcem i vrlo dobrim roguelike survival modom No Return koji je prilično izazovan i zabavan.
Uz dodatne grafičke nadogradnje, The Last of Us Part 2 Remastered je igra (ili ažuriranje) koja se ne propušta. Kvalitetom, enormnim uloženim trudom, nedvojbenim talentom i uspjehom u uvlačenju igrača pod kožu, odnosno stavljanju igrača u kožu glavnog lika, ovo je zasigurno najbolja story-driven igra ikada napravljena, koja ostaje u sjećanju dugo nakon što je gotova. Mogao bih još triput ovoliko napisati o igri, a pritom ne pokriti sve. Niti to želim
Bez obzira da znate što će se dogoditi, veliki uspjeh je da taj da je “osjećaj” uvijek tu. Bez obzira koliko put odigrali. Te scene su uvijek tu, poput flashbackova koji podsjećaju na trenutke proživljene u obje igre, dugo nakon što posljednja scena s Ellie završi i nestane u tami.
Autor teksta je Damir Bilić, FFA suradnik koji je o The Last of Us Part II napravio i još opširniju video analizu. Video možete pogledati ovdje, a ako se slažete s njegovim viđenjem, zapratite njegov kanal Something W Wrong na Youtubeu za još sjajnih analiza.
